Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske,
pojave i stvari
prljavima čine.
I lijepe, tečne žene voštano su sive, a crvene im usne
ranjave i trule
i zubi žuti kao stare nule domina.
Glasovi su tupi i silno i prazno zvone,
bijeda je naša jasnija i veća
kad nema sedmerostruke laži boja, i sve je samo ledeno
i sivo.
U bijeloj umornoj tišini snijega
ja hodam i osjećam jalovu bol.
Mislim da to sve ne će dugo trajati:
još hitrije nego snijeg moje stope
zamest će se moj trag u svemu. I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao.
Naslovna slika Vaništin portret Krleže, 1972.
